U Gradskom muzeju Vukovar od 9. do 30 travnja posjetite izložbu “Kad se spremim i malo naredim – narodne nošnje Šokaca u Panoniji iz zbirke Centra za tradicijsku kulturnu baštinu“.
Pozivamo vas na otvorenje izložbe u srijedu 9. travnja u 13.00 sati.
U bogatstvu raznovrsnih pojava tradicijske kulture, jedna od glavnih odrednica materijalne kulture jest tradicijska odjeća, odnosno narodna nošnja. Osim zaštitne i estetske, nošnja je imala niz funkcija. Način odijevanja jedan je od simbola lokalnoga, regionalnog, vjerskog i nacionalnog identiteta. Odražavao je ukupno blagostanje zajednice, društveni, statusni i imovinski položaj njezinih nositelja te socijalne razlike između bogatih i siromašnih unutar neke zajednice. Na pojedinim odjevnim predmetima naziru se elementi magijsko-apotropejskog značenja, a pojedinima se označavalo sudjelovanje u različitim obredima ili običajima.
(…)
Tradicijska odjeća Hrvata Šokaca u Panoniji, hrvatske subetničke skupine koja živi na prostorima Republike Hrvatske (Slavonija, Baranja i zapadni Srijem), Bosne i Hercegovine (Bosanska Posavina), Srbije (Srijem i Bačka), Mađarske (Baranja) i Rumunjske (okolica Temišvara – Rekaš), pripada najraznovrsnijim i nakićenijim hrvatskim narodnim nošnjama. Budući da su tradicijsko tekstilno rukotvorstvo i praksa nošenja mnogih inačica tradicijske odjeće, koja se modificirala pod utjecajem građanske mode, još uvijek živi kod mnogih Šokaca, sačuvani su brojni tradicijski tekstilni artefakti, ali se i dalje stvaraju novi.
Na izložbi su predstavljene narodne nošnje Šokaca koji žive u Slavoniji, Baranji, zapadnom Srijemu, Bosanskoj Posavini, istočnom Srijemu, Bačkoj, mađarskom dijelu Baranje te u rumunjskom mjestu Rekašu u okolici Temišvara, koji je najstarije i najudaljenije mjesto šokačke dijaspore.
Predstavljeno je tzv. starovirsko ruho – stariji sloj tradicijskog odijevanja koji jasno pokazuje brojne zajedničke elemente svojstvene svim šokačkim nošnjama. To je prije svega panonski kroj temeljnoga muškog ruha, koje se sastoji od platnene košulje rubine i širokih hlača gaća i gotovo je kod svih Šokaca jednak. Temeljno žensko ruho u starijem je sloju bilo u struku sastavljeno u jednodijelnu košulju skutaru, košulju, koš’lju, ili košuljaru, koja se kod nekih Šokaca s vremenom razdvaja na gornji dio (košulju oplećak) i donji dio (suknju rubinu, skute, ili krila), a kod nekih ostaje sastavljena do posljednje razvojne faze (Đakovština, Baranja, Bosanska Posavina). Kroj gornjega ženskog odjevnog dijela oplećka kod većine Šokaca u osnovi je isti ili vrlo sličan, a varijacije su posljedica lokalnih obilježja. Donji dio skuti u većini je krajeva vrlo slično krojen i složen u šire uzdužne nabore, dok se kod bijelih Šokaca u okolici Pakraca, Požeštini i okolici Slatine diferencirao u sitno uzdužno plisirane skute, krila. Starinsko je ruho bilo izrađeno od lanenog platna, koje već potkraj 19. stoljeća zamjenjuje finije pamučno tkanje. Jedna od poveznica svih šokačkih nošnji je urešavanje ženskoga ruha tehnikom pružanke ili napuštane pružanke. Riječ je o vezilačkim tehnikama kojima brojenjem niti i bodom križića oni ostaju reljefni jer se podmeće šibica koja nadiže nit kojom se izvodi vez. Ukras se izvodio pamučnim koncem bijele, crvene, plave i crne boje. Raspored ukrasa je standardni – uzduž rukava, prsa i leđa oplećka te uzduž stražnjega dijela i iznad donjega ruba skuta. U onim šokačkim krajevima u kojima je platnenu suknju preslojila suknja od tvorničke tkanine (mađarska Baranja, Valpovština, slavonska Podravina i okolica Našica), pružanka je preživjela na podsuknjama krilcima, podskuću. U mađarskom i hrvatskom dijelu Baranje, nekim dijelovima Slavonije (istočno Brodsko Posavlje, okolica Vinkovaca), Bačkoj (Sonta, Bački Breg) i Bosanskoj Posavini pružankom su se ukrašavali i muški odjevni dijelovi. Većinu starovirskih šokačkih nošnji povezuje i tehnika bijeloga veza raspleta, lješće, prosica, protera, koji se izvodi izvlačenjem niti potke i na različite načine opletanjem niti osnove, kao i tehnika pripleta, spljeta, sastava – šivane čipke iglom kojom se sastavljaju komadi pole platna. Pripadajući dijelovi uz starinsko ruho – uska vunena ili tanka suknena ornamentirana pregača optočena resama, vuneni pojas tkanica, marama oko vrata, opanci kajišari ili kapičari, ovijači za noge obojci ili uzorkovane reljefno pletene čarape te različite varijante tkanih kariranih marama (s bijelom ili koloriranom podlogom) rasprostranjeni su po većini šokačkih krajeva. Jedna od poveznica šokačkih nošnji je način ukrašavanja vunenih narukvica šticni, štucni, belenzuka i čarapa staklenim zrncima đerdanima.
Izložba predstavlja i novije odjevne slojeve i inačice šokačkoga tradicijskog ruha koje se formiralo u drugoj polovici 19. stoljeća pod utjecajem građanske mode i različitih europskih umjetničkih stilova. Pritom dolazi do jače diferencijacije šokačkih nošnji različitih regija s istaknutim lokalnim obilježjima. Iako naizgled vrlo različite, sve ih povezuje mnogo zajedničkih elemenata. Od starinskoga, novo se ruho razlikuje izgledom, krojem, materijalom, ukrasima i načinom na koji se odijeva. Bilo je primjereno mlađoj životnoj dobi i nosilo se u najsvečanijim prigodama, određenim crkvenim blagdanima ili običajima. Brižno se čuvalo i prenosilo s naraštaja na naraštaj. Nije se nikad koristilo kao radna i svakodnevna odjeća. Ta blagdanska odjeća izrađivala se od tankoga pamučnog platna prugaste ili vorane strukture različitog nazivlja: usniva, usnova, jednozupke, misira, mesira, košaričara, servijana, dereklije ili pak svilenog tkanja svilenca, a pojedini dijelovi i od tvorničkoga platna pargara. Ostali odjevni dijelovi – pregača, marama oko vrata, pojas i oglavlje, izrađivali su se od tvorničkih svilenih tkanina, brokata, baršuna ili tkane svile. Osim sa širokim rukavima, ženska košulja oplećak kroji se i s uskim otvorenim rukavima. Na donji dio tijela oblačila se široka suknja – roklja, rubina ili skuti, izrađena od osam ili devet pola tankoga pamučnog platna ili tkane svile. Korjenite promjene doživjeli su i ostali dijelovi ženskoga ruha – pregača, marama oko vrata i pojas. Izrađuju se od domaće tkane svile, satena, atlasa, tvorničke svile, brokata, baršuna ili različitih skupocjenih tkanina i ukrašavaju svilovezom ili zlatovezom, svilenim tvorničkim čipkama, metalnim fliterima i pozamenterijskim vrpcama. Uresi na njima izvedeni su stiliziranim cvjetnim motivima.
(…)
Tema se predstavlja originalnim eksponatima iz zbirke Centra za tradicijsku kulturnu baštinu, čiji se fond šokačkih nošnji ubraja u najreprezentativnije (ako se uzmu u obzir i zbirke hrvatskih muzeja i privatne zbirke), te dokumentarnim fotografijama i videozapisima o suvremenom tekstilnom rukotvorstvu, kao i načinima i stilovima odijevanja na panonskom šokačkom području.
Iz kataloga izložbe, autor teksta Josip Forjan.
